25.07.2009.

Hvala Bogu na osmom razredu. Da nije bilo naše drage Bosanacke, i lektire koja je jednog sunčanog dana prije sto godina određena u ministarstvu školstva, ne znam jel bi se ikada natjerala da čitam određene knjige. Baš smo imali gro genijalnih knjiga koje su mi inspiracija kako sada, tako i svaki dan.
Nedugo prije toga sam sebe uvjeravala kako ne vjerujem u bajke, i kako to ne postoji. Da imam noge i ruke samo kako bi jela, hodala i spavala. Povukla me ona grozna crna vojska svakidašnje rutine da sam se uspijevala zadovoljiti sa običnim. Meni se nije dala uzdići se od gomile. Biti poseban. Morala sam naučiti letjeti. Možda sam samo čekala svoja krila. Ili je to onaj tipični dosadni strah od letenja. Volim vjerovati da u svakom od nas leži jedan Mali Princ. Nevino dijete koje ne vidi zlo u ovom svijetu, toliko neokaljano, dijete koje uveseljavaju sitnice :)


A fak. fak fak fak veri mač. Imala sam baš neku dobru ideju za post, i onda sam bila prekinuta nečim, zapravo, tata me prekinuo, morala sam nešto pospremitit, pa sam jela, pa van i drugi dan kod bake i BLA BLA, skroz sam izgubila nit. O čemu sam ono mislila pisati? ...
... ma eto, jbg, nema veze, pokušavam uživati u ljetu makar je trenutno sve teže jer sam još uvijek u Zagrebu. Kami i ja se kupamo u Jarunu žmireći i zamišljajući da smo na moru... :)
Nestrpljivo čekam i čekam tu srednju. Hoću vidit taj prvi dan, vidit te sve kretene s kojima idem u školu i ludo ih zavoliti :D
Ne znam šta bi dala, da sam tog prokletog devetog i desetog kolovoza na Maksimiru, na našem zagrebačkom stadionu (usput NEDAMO MAKSIMIR XD), i samo da čujem Bona kako zapjeva, samo prvi stih a publika poludi, čuje se tisuće vrisaka, vjernih obožavatelja koji su imali viška 700kn da pokažu ljubav prema mojem U2u... Za krizmu sam dobila biografiju U2a, i otad jednostavno...ma to je nemoguće opisat...Trebate čuti njihovu priču i dijelili bi moju ljubav :)))

Uživajte ljudi u ljetu, ja sam izgubila svoj čar pisanja pa čemu se pretvarat ;)

30.01.2009.

Ovih je dana gotovo nemoguće proskrolati stranom Internet stranicom a da ne naiđete na barem jednu jebenu reklamu za Twilight. Matt i Trey su se u posljednjoj epizodi South Parka zajebavali na račun ludosti koje je zahvatilo Ameriku, a vezano je za sve što se iole tiče vampira.

Soundtrack je apsolutni hit u Americi (Linkin Park, Muse i sl.) i svaki ga izgubljeni tinejdžer želi imati jer tako je… mračan. Sve u svemu, vampirsko je ludilo zavladalo SAD-om, a Twilight je čini se vrh, iako mi navijamo za HBO-ov "True Blood" (kao što mogli i pretpostaviti).

What da dilly yo?
Riječ je o romantičnom – horor - fantasy filmu baziranom na seriji knjiga Stephenie Meyer. Naime, knjige su se prodavale divljački i gotovo svaki klinac koji se zasitio goth/emo sranja zakačio se za ove priče. Ako ćemo baš iskreno, nismo pretjerani fanovi ovog zapleta jer smrdi na gnjilež i teen pizdariju, ali… Uglavnom, Bella Swan glavna je sedamnaestogodišnja protagonistica koja se seli u Forks, Washington gdje živi s ćaćom i gdje se zaljubljuje u mladog i tajnovitog Edwarda Cullena koji je.. pogađate… vozač viljuškara i vlasnik lanca trgovina ribičkom opremom.

Seremo, Edward je vampir.


No, on nije samo vampir nego vampir "sa srcem". Odbija srkati ljudsku krv već kolje živine i hrani se njihovom krvlju što privlači našu Bellu jer nema ništa jebozovnije od majstora koji po selu kolje lisice.



Ipak, priča nije toliko jednostavna jer nakon što se dvoje mladih zaljubi u priču upadaju i neki drugi vampiri koji su se baš narajcali da nazdrave krvlju mlade junakinje. Postoji nekoliko vampirskih klanova… Bla, bla, ser, kenj i tako već pune četiri knjige (Twilight, New Moon, Eclipse, Breaking Dawn), a od nedavno na vama je, vi emo klinci, da se uključite u svjetsko ludilo i popratite ovaj holivudski spektakl bremenit romansom, mladim, zgodnim i bljedunjavim glumcima, krvlju, pentranjem po sekvojama i stravom. I da ne mislite kako seremo, film je u samo jednom danu uknjižio skoro 40 milja dolara što nije mala stvar. Da ne bude zabune, to je velika stvar jer to je najbolje otvaranje za film koji nije nastavak i nije izašao u ljetnim danima.



Kritike nisu bile blagonaklone što i nije pretjerano bitno jer klinci ga obožavaju. Obožavaju ga u tolikoj mjeri da se već ovog trenutka razmišlja o službenom nastavku koji bi vani trebao biti već iduće godine. Budite bez brige, sranje će pogoditi ventilator i raspršiti se po cijelom svijetu, a mi smo tu da vas upozorimo prije nego naši klinci počnu uokolo bauljati s puderom na licu, noseći duge crne kapute i plastične vampirske zube.
Upozoreni ste.

Autor Sett
Objavljeno 05.12.2008.

(članak uzet sa idesha)

12.01.2009.

Baš me boli briga, nemam manira, nisam vam poželjela sretnu novu godinu i sve najbolje u njoj, ali uopće mi nije stalo. Tko uopće čita ovaj blog? Mogu nabrojat max. 4 osobe. Od zadnjeg puta kad sam pisala po ovom šitnom blogu, već smo i doživjeli,

-JEJ PRAZNICI
-sretan Božić
-sretna Nova
-i ovdje smo danas,
usrnai prvi dan u školi. Škola mi nije ni malo falila. Ufff šta bi dala za još tjedan dana. Otkad su to Švabe tako darežljive? uu Rusi vam nedaju plin HOPALA ajmo mi. A državi ionako svejedno, bole ih one stvarčice, jer škole državi uzimaju 0,3 od postotka plina, tako da im svejedno dal će tisuće učenika obradovati sa još jednim tjednom...

Uostalom nisam ni sigurna dal naša škola grije na plin.

Uglavnom, jedva čekam maškare. Želim biti Snjeguljica, ali ona je tako isfurana. Dora će bit nešto po svojem, imat će krunu na glavi (ne uopće ne voli sebe xD ) neke umjetne zlatne trepavice i pitaj Boga što će od sebe još učiniti, LOL.
kad smo kod LOLa ja sam se prestala smijati. Kad mi je nešto, onako ne urnebesno nego smiješno, kažem lol. ali ne mislim na pismeno, već u svakodnevnom govoru. A uboga naša generacija. ˇˇ

-Uglavnom, čita se; Sadako hoće živjeti i Sabrane pjesme Dragutina Tadjanovića.
-Sluša se, eh, pa na repertuaru su mi onako, stare stvari. Najviše Prljavci. Ooo, ja bi na koncerrt. *fingers crosed za Prljavceee*
U Areni su. To mi je dok prdnem do tamo.

Triput hura ako budem išla.
Hip hip HURA
hip hip HURA
hip hip HURAAAJ :)

Slušam Coloniju mnogo. Volim Indiru, ona je kraljica. A kad trebam srcedrapajuće pustim si od Vesne, Da znaš. haha i Vesna je zakon! *dolje na koljena* ^^
Puca me nostalgija za Pokemonima.
A glupa sam, ja ne znam pisat post. A i ko da me boli, ako ste vidjeli ovaj post, ČESTITAMO PRVI STE!

ma govno.

Marta

14.11.2008.

Mislim da je nemoguće da niste čuli da mi je u subotu bio najbolji dan od kada pamtim. Bila sam na prosvjednom koncertu za Luku, i između ostalog pjevala je Adastra. Aposolutno je nemoguće da vam nisam ispričala. Slikala sam se s Jeronimom. Napisao mi je na autogramu Za Martu. Znam, tako piše svakome. Ali piše mi Za Martu, Jerko- Adastra. Bila sam u backstageu i gledala ga kako svira na onoj svojoj gitari. I kako pjeva. Pričali smo s njim. Reko je Klari da treba piti kruškin sok. Jer su joj se ruke tresle dok nas je slikala. Jer pije previše kave. Da, slikali smo se. Dakle zagrlio me. Awwwww. Malo pretjerujem. Nisam toliko luda za njima ali znate. Euforija malo :p Njah njah. >.<

Stvar je u tome da on šalje takvu dobru poruku mladima. I da napomenem da Adastra nije profitirala iz tog koncerta. I uglavnom, Gobac je zakon. S njim sam pričala ko da se poznajemo sto godina. I nakon tog divnog koncerta, izašli smo vanka da malo proslavimo rođendan, spojili smo Dorin i Bigicin i nekako se našla i Klara u toj priči. Kupili smo Klari i Dore plišance. Klarin se zove Chris Martin, haha ^^. Subota je bila zakon.

I moje nebo sad je posoljeni zrak, a moje more razlivena tinta. I zato pjevam, da ne pojede me vrag. Da nisam ovo ja bi bio biljka.
Sestra mi je na interliberu dobila Gibinu biografiju. S devedeom. Zakon. Gibo je car.
Znate pjesmu Miley Cyrus, 7 things. Miley mi je baš nekako droljasta, malo onako
-uu ja sam mala američka curica i pjevam pjesmice ulala.

Ne znam, malo se nekako prenali. Ali pjesma...aaa. te riječii. Koja brutalna istina. ˇˇ
naježim se kad ju slušam. Ona je bila sa onim najmlađim Jonasom. Nickom. I kao ta pjesma je o njemu. Šta god. Jonas Brothers su na isti kalup.
- Uuu mi smo mali dečkićipredrčići za nama curice vrište ulala.
Ali šta je je, fora im je ona pjesma Burning up. A pederi..xD

Svačije je pravo živjeti!
Volim vas ljudi, budite mi dobri jer..život je lijep :)
Mwah.


Marta.

04.11.2008.

Obje smo se složile da je vrijeme ko u Forksu.

-Pa zamisli da je tako svaki daaaan. Pa ubila bi se. Bila bi u teškoj depresiji.

Fali mi ljeto.

Znam, glupo je to. Jesen ne traje ni..a ne znam iskreno koliko je vremena prošlo od ljeta, jer ne mogu više brojati dane, dani samo lete, ne znam više ni koji je mjesec i ne znam di je otišao ovaj prijašni.
Ne volim ovo vrijeme, da moram nositi na sebi vestu i sve, a kada se ispucam na odmoru, da se ne mogu skinuti, jer ..ne bi bilo primjereno. hahaha.
Čekam Božič, jedva ga čekam. I jedva čekam krizmu, ne znam ni sama zašto. Ali u isto vrijeme ih se i bojim, jer oni znače da se bliži kraj. Falit će mi škola, a opet jedva čekam srednju.



Osijećaji su mi u ku*cu.

31.10.2008.

Okey, gledam ovo i ne sviđa mi se. Nekako je histerično i ogorčeno. Sada sam okey. Sretna kako bi rekli.





Ja nisam neka djevica koja će čekati svog mornara.
[34.]

19.10.2008.

Nosis modru haljinu,
onu meni najdrazu.
Ali znam to nije zbog mene.
I u oci gledas me,
da mi srce polomis,
i da umrem od ljubomore.

Tajno iza koljena,
kad parfema nanosis,
ali znam to nije za mene.
Nocas ides ko´ zna gdje,
samo k sebe sram me je,
kada znam da sam ti kriv za sve.
Al ja nisam ko´ i drugi,
ja uvjek prastam prvi.

Steta sto, sto je kurva,
kazu svi, a ja sutim.
Steta sto, sto je kurva,
neznaju, a ja sutim.

Nocas ides ko´ zna gdje,
samo k sebe sram me ja,
kada znam da sam ti kriv za sve.
I u oci gledas me,
da mi srce polomis,
i da umrem od ljubomore.
Al ja nisam ko´ i drugi,
ja uvjek prastam prvi.

3x Steta sto, sto je kurva,
kazu svi, a ja sutim.
Steta sto, sto je kurva,
neznaju, a ja sutim.

Da sam dečko, apsolutno bi se ovako osijećala.
Mrzim mrzim mrzim mrzim to.
Kako Lana Jurčević može pjevat Volim biti zaaaaljuuubljena.
Glupača.
Pa kad je ona Lana Jurčević.
Kada je ona zaljubljena, sigurno je to obostarno. Koza.



Sve je to baš usrano. Razgovarali smo na vjeronauku sa Kršiničkom kako biti religiozan znači tražiti smisao, tražiti zašto smo takvi kakvi smo, zašto izgledamo tako kako izgledamo, zašto smo siromašni, zašto smo bogati (ne vjerujem da se to bogati ljudi upitaju s vremenom), no uglavnom mislim da ste shvatili moju poantu. Mislim da nikada, pa ni naša djeca, ni naša unučad, mislim da nikada nećemo doživjeti apsolutnu ravnopravnost. Ljudi nikada neće biti jednaki. Osim naravno, ako se dogodi neka izvanredna situacija i mi svi ljudi ćemo živjeti u nekoj koloniji kako bi opstali. Gledala sam crtić Wall-E.
Crtić je apsolutno presladak. Wall-E je mali robot koji je programiran da radi one kocke smeća, kako bi smanjio problem onečištenja na Zemlji. On je samo robot programiran u projektu Čišćenje. Dok robotići čiste Zemlju, ljudi su u nekom brodu, zaboravila sam kako se zove, u svemiru. Tamo ih služe roboti. U svemiru su poživjele generacije, jer su već 700 godina na tom brodu. Ljudi ne rade apsolutno ništa! Cijeli život su proveli u foteljama i na svaku njihovu želju, računala bi odgovarala. Samo su sjedili, jeli i gledali televiziju, ili takvo nešto. Ne želim vam odati cijeli crtić, ali meni je super, i preporučavam ga svima.
Moja ponta je tu bila, samo da, ti ljudi su bili apsolutno jednaki, isto obučeni, imali su iste povlastice svi, svi su bili služeni i svi su sve dobivali. Tako nikada neće biti u ovom brutalnom svijetu. To već svi znamo, i već smo se svi sa time pomirili. Uvijek će se dijeliti na one bogate i na one siromašne. Bilo to u avionu, brodu ili u razredu. Klasa će se uvijek vidjeti.

Bok.

15.10.2008.

Dan je bio dobar. Sve je super započelo. Škola je bila popodne, a na MTV-u je bio Top 10 Killersi. Skuhala sam neko bljak tijesto i prije vremena se otišla naći s Klarom i Dorom na zidiću.
I sve je bilo super. Osim naravno kad smo pisali biologiju. To je bilo užasno. Poslije škole smo bili svi zajedno, kao nekada. I to je bilo super. Baš kad se činilo da bolje ne može biti, jer je sutradan bila srijeda, i to neradna, a ja sam se u srijedu probudila bolesna. Ha, pa naravno! Ja sam si taman sve dogovorila za van, u glavi posložila za učenje, točno si sve organizirala i eto. Bljak. Bolest. To je još morbidnije nego biti zaljubljen. Eto, sada je prošlo tjedan dana, i ja sam bolje. Kako je to bezveze. Baš bezveze! Puf. Upala grla i uha. Da umreš od dosade.

Marta. (not finish)

03.10.2008.

Ma briga me koliko god širok bio, ružan je bio. I točka.

Htijela bi da po mene u snu dođe ona neka osoba, onaj neki anđeo ili neka druga ja, ili kako je to obično u tim snovima. Uglavnom, da dođe, i da me odvede nekamo. Negdje u neki paralelni svijet gdje sam ja naprimjer umrla. Voljela bi vidjeti izraze lica na nekim osobama, htijela bi vidjeti reakcije. Htijela bi i ostati neko vrijeme da vidim kako neki ljudi bez mene žive. Nadam se da ne zvučim bolesno, ali samo stvar je u tome da. ..Ovaj ne znam. Znam da ne bih u tom svijetu htijela vidjeti mamu i tatu. Sestre i braću. I ostatak rodbine. Tužno mi je to jako, jer znam da bi oni meni bili ogroman gubitak pa valjda i ja njima. Htijela bi otići na svoj sprovod u tom snu. Da vidim dali su došli neki koji me sada ne podnose i oni kojima nisam draga. Htijela bi vidjeti dali je nekome laknulo, da li neko nije ni shvatio, dali nekome nije ni bitno. Samo, snovima nemogu vladati. Nemogu kontrolirat što ću sanjati.

Kada smo ove nedjelje Marta i ja čitale na misi, sjedile smo tamo gore, sa druge strane, dakle kod oltara i vidjele smo sve iz druge pesprektive. I pomislila sam si, dok sam zamišljala nas krizmanike na onaj dan onako ušminkane i sređene, sjedimo sa svojim kumovima, pomislila sam si: Pa Isuse di će moja rodbina stat?! Za jednu običnu nedjelju, crkva je bila puna, a ljudi nije bilo mnogo. Kada je bilo krštenje mog buraza, u crkvi je bila samo moja uža rodbina i popunili smo pola crkve. Jadna moja baka. Zapravo obje bake i oba djeda. Vjerojatno će morat stajat (naglašena riječ stajat) dva sata.

Klara i ja smo jele naše prve jesenske kestene, ovogodišnje naravno. Bilo je to neki dan, krenuli smo prema Trnskom, a odjednom nas je zaskočio miris pečenih kestena :D. U isto vrijeme smo pomislile kako bi jeli kesteneee :DD. Srećom Klara je kod sebe imala novaca, haha, i kupili smo kestene. Bili su topli. Iza nas kroz drveće je dolazio sumrak. Mislim na sumrak sunca da nebi neke osobe krivo shvatile šta mislim pod pojmom sumrak. Haha. Jesen je mirisala a drveće je već požutilo. Kesteni su bili pomalo bljutavi, ali valjda je to zato jer je još rano. Zanemarili smo to i veselo ih čistili hodajući. Destanation uneknown. Ma šalim se. Znali smo točno di idemo. Lol.


Vidimo se,
Marta.


O i da. Hvala patka, opet si me izvukla. .I by the way ovo je moj 30 post. The BIG 30. Scary, huh? Hahahah.
Pozdrav svim čitateljima. :)
I'll be back.

29.09.2008.

Stvari su izašle na vidjelo. Očito je sve to bila samo predstava, samo neki bolesni reallty show u kojem nikome nije bilo stalo do mojih osijećaja. Priznajem patila sam jer od njih nisam dobivala ljubav koja mi je bila potrebna. Priznajem željno sam prželjkivala biti s njima, biti..one. Voljela sam ih. Moja ljubav čini mi se nikad nije bila dovoljno uzvraćena. Možda sam ja ta koja je tu luda. Vjerojatno sam ja ta koja je sebična i koja je previše zahtijevala. Hah a kako i kažu dijete treba mnogo ljubavi. Nikada me nisu voljele koliko su jedna drugu. Ja sam samo bila prihvaćeni nevažni dio u maketi te - grupe..
Sve je to očito bilo za javnost. To.da me vole kao da sam jedna od njih. To da moje ime pišu uz njihovo. Shvatila sam da je sa mnom puno ljudi koje me vole onoliko koliko i ja njih. Koje su tu uz mene, slušaju me, čuju me, vole me. Jedno smo. Možda je ispalo onako kako je trebalo. Kako je najbolje za sve. Njihova maketa na nešto liči bez onog nepotrebnog dijela.

Patila sam, ali više ne patim.
Voljela sam, ali više ne volim.
Još uvijek su mi drage, ali moje srce je naučilo da me više ne boli neuzvraćenost od njih.

Pa..pozdrav svima koji me vole radi mene. Lol.
Vidimo se.



Ne usuđujem se biti drugačija, jer me brine što drugi misle o meni. Pa kakva sam ja to onda bolesna poremečena retardirana osoba? No iskreno nikad i nisam imala neku veliku potrebu da se istaknem, nekako mi je svejendo što god radila u životu. Pa onda se i čini da mi i nije toliko stalo što ljudi misle o meni. Meni tako svejdeno.
Ružan mi je dizajn. Stvar je u tome da sam ja voljela svoj stari dizajn „Red Apple“ ali slike su mi uvijek bile preširoke i više ništa nije imalo smisla. Potpuno sam se navikla na njega i nisam htijela promijenju što se toga tiče. Ovaj je prilično širok pa se nadam da s njim nebude problema.